Prvi put kada sam se odlučio za putovanje i volontiranje, želeo sam da odem u Maroko. Glavna inspiracija za to bila je moja želja da naučim da surfujem, jer sada davne 2011. godine dok sam bio u Australiji, uspeo sam da propustim zakazni čas surfovanja, kako je to bio veliki udarac za mene zarekao sam se da to moram nekada uraditi. Dugih 6 meseci tražio sam domaćina u Maroku, potpuno bezuspešno. Problem kod online platforme koju sam ja koristio za pronalaženje volonterskih poslova (workaway.info) ogleda se u neobaveznosti domaćina da uopšte odgovori volonterima na njihove aplikacije, tako da je veliki deo tih 6 meseci protekao u čekanju na pozitivan a često i bilo kakav odgovor. Kako je vreme prolazilo, ostalo je samo 2 meseca do mog gostovanja sa jednim umetničkim projektom na festivalu u Tuzli, a žarko sam želeo da ih provedem u inostranstvu. Kako mi je taman odgovaralo da prvo volontiranje traje malo kraće, 2 umesto planiranih 3 meseca, oslonio sam se na opciju koja mi je ulagala najviše nade da pronadjem angažman u što kraćem roku, i bio sam u potpunosti u pravu. Na listi domaćina koji traže volontere u tom trenutku nije bilo meni zanimljivih opcija u Maroku, težio sam da barem deo vremena provedem na okeanu, ovoga puta to nije bilo izvodljivo. Takođe, puno država koje su bile na listi sam već obišao, a mnoge od njih su bile predaleko da u tako kratkom vremenskom periodu pronadjem jeftin prevoz, osim jedne. Izrael se na toj listi jedini isticao, nikada nisam bio tamo. U pitanju je Azijska država, više nego egzotična destinacija po mojim merilima, postoje direktni letovi za Tel Aviv i karte su se uklapale u moje troškove, i kao šlag na tortu volontiranje je bilo u Jerusalimu u starom delu grada, tačnije sve stvari su bile po mom ukusu. Aplicirao sam, kao 12 puta pre toga, i već narenog dana dobio sam odgovor: “Kada možeš da budeš ovde?”. Popriličan šok za mene, nakon 6 meseci čekanja konačno sam bio tu i bio sam spreman da iskoristim priliku! Proverio sam cene avionskih karata, utvrdio da su 1. maja najeftinije karte i odmah najavio moj dolazak za tačno 7 dana, u ponedeljak u jutarnjim česovima. Iste večeri imao sam odgovor: “Vidimo se”. Imao sam 7 dana da se spakujem, kupim sve što nisam imao, zapravo pročitam nešto više o Izraelu, prođem brzinski kurs kuvanja i peglanja kod moje majke, i pozdravim se sa prijateljima. Šok je pre svega bio za moju porodicu, svi su to priželjkivali, ali ovo je došlo kao grom iz vedra neba. Tih 7 dana je prošlo neverovatnom brzinom, i ubrzo našao sam se sam. Tačno u ponoć avion je poleteo.
IZRAEL
Kakvo iskustvo. Pripremljen sam bio za jedinstvenu sigurnosnu proveru kakva mora da se prodje na aerodroumu Ben Gurion u Tel Avivu, pripremljen sam bio i za transfer sa aerodroma do Jerusalima. Ali niko i ništa nije moglo da me pripremi za moj dolazak. Na prvi pogled jednostavno, ali uz pritisak sedmodnevnih priprema, moj dolazak u Jerusalim ću zauvek pamtiti. Ostavili su me ispred zidina starog grada, Ispred istih zidina za koje je gotovo svako čuo. Bilo je pola 7 ujutru i grad je gotovo bio prazan, veličanstven doček. Hodao sam sam, prošao sam kroz jednu od kapija grada i uputio se kaldrmom do mog doma za naredna dva meseca. Prvog dana sam se uverio da sam napravio izvanrednu odluku svojim dolaskom. Istog dana sam radio (što nisam očekivao), upoznao većinu mojih kolega volontera, posle smene ubrzanim korakom otišao do Bazilike Svetog Groba (centralne hrišćanske znamenitosti na svetu), potom dodatno radio sa još nekolicinom volontera po zahtevu menadžera (sada mog velikog prijatelja) a kao nagradu dobili smo picu, uz koju sam odmah imao priliku da se zbližim sa kolegama. Tada sam pozvan na zabavu bez dodatnih informacija (pristao sam), a ispostavilo se da je zabava proslava dana državnosti sa 100.000 ljudi na ulicama grada. Na kraju smo mi volonteri sa par gošći iz hostela završili na privatnoj zabavi kod njihovog poznanika amerikanca koji je na studijama u Izraelu. Za 20 sati upoznao sam 30 novih ljudi. Nakon svega sam legao i pomislio, žašto ovo nisam radio ranije. Naravno nisu svi moji dani bili podjednako dinamični. Uz sasvim dovoljno slobodnog vremena uspeo sam da za vreme provedeno tamo obiđem sve što me je zanimalo, ali i mnogo više od toga. Mnoge stvari sam radio sam, ali i sa kolegama volonterima. Od druženja za recepcijom i večera na krovu hostela sa neverovatnim pogledom na stari grad, do putovanja na Mrtvo more, u Palestinu i Tel Aviv. Izrael je divna zemlja (kažem to za većinu zemalja u kojima sam boravio), ljudi koje sam upoznao tamo, Izraelci i Palestinci, bili su najljubazniji mogući domaćini. Jerusalim ne može ukratko da se opiše: Tel Aviv kao moderan grad nasuprot kulturološki potpuno drugačijih Vitlajema i Ramale u Palestini, Mrtvo more – moja omiljena destinacija, svi ti ljudi, večere kod Rabina, hiljade lasti na nebu, trenutak spokoja u crkvi Hristovog rođenja. Puno priča je ostalo, fotografija, još više.
Zaključak i infomacija za putnike: Izrael je sjajna destinacija za putovanje. Od Eilata na crvenom moru do Golanske visoravni na severu možete uživati u prirodi, ljudima i istoriji. Mogućnosti su neograničene. Konekcije su dobre, turista ima svuda i vrlo je jednostavno putovati.
MAROKO
Moje drugo putovanje. Domaćina sam ovoga puta našao posle mesec dana apliciranja. Pronašao sam ono što sam tražio: surf centar na obali Atlantskog okeana, na samoj plaži, sa terasom i pogledom na sunce koje zalazi u okean. Ugovorio sam detalje za prvi deo mog boravka, plan je bio da volontiram mesec dana na moru, mesec dana u Marakešu i da ostatak vremena provedem putujući Marokom. Očekivao sam da će me prijatelji posetiti na kraju mog putovanja, da ćemo zajedno uživati i da ću nakon toga odleteti za Madrid (kartu za izlazak iz zemlje sam morao da priložim pri apliciranju za vizu). Kasnije se ispostavilo da niko nije došao, nikoga bliskog nisam video gotovo šest meseci. Takodje, nisam imao priliku da volontiram na drugoj lokaciji u Maroku, što je imalo i svojih prednosti. Sedam dana pred put sa dobio vizu, veče pred polazak sam uz prijatelje i porodicu otvorio izložbu mojih fotografija iz Izraela, teško opraštanje i spavanje pred jutarnji polazak za Budimpeštu i moje dalje avionske konekcije. Pamtim koliko me je snažno deda zagrlio to jutro. Nakon kratke pauze, opet sam spakovao torbu. Važnu lekciju sam naučio od drugih volontera u Izraelu, pa sam ovoga puta za 3 puta duže putovanje spakovao duplo manje stvari (pritom za dva godišnja doba nasuprot letu u Izraelu). Pre Maroka otišao sam u Barselonu, tamo su studirale moje prijateljiice iz Slovačke sa kojima sam zajedno volontirao u Jerusalimu. Dve nedelje sam proveo sa njima, idealan prelaz sa boravka kod kuće na praktično samostalni život u Marokanskom selu. Ispratile su me na let, i nova avantura je otpočela – Afrika.
No Afrički doček nije bio topao koliko sam zamišljao. Pre svega jer je zaista bilo hladno. Dok sam Pakovao stvari, na umu mi je bila samo jedna stvar, nosiću konačno moj surferski šorc koji 7 godina, od boravka u australiji, čeka na svoj debi, kako sam se samo prevario. Jaknu sam pripremio neku tananu, taman toliko debelu da mogu na spisak da zapisem JAKNA. Samo dan pred put sam zapravo proverio kakvo vreme me očekuje pre svega u Barseloni, pa kasnije i u Maroku, otac me je upozoravao na to ali ja mu nisam verovao, naivno sa moje strane. Tokom boravka u Španiji, gotovo svih 14 dana sam nosio kapu na glavi i obe jakne na sebi, u Maroku je jedva bila bolja situacija.
Teren oko aerodroma i uopšte u regiji u kojoj se nalazi Marakeš uglavnom je prekriven zemljom, specifičnog tona. Velika većina gradjevina je slične nijanse, pogotovu u naseljima na obodu grada kroz koja sam ja prošao. Pri sletanju u Marakeš, u jutarnjim časovima, dočekao me je neobičan prizor, grad je u potpunosti bio natopljen. Sa velike visine nisam u trenutku uspeo odmah da prepoznam da su to bare na sve strane. Bilo je to hladno i kišno jutro. Let mog šefa kojeg sam čekao, a koji je igrom slučaja istog dana došao iz Nemačke da obidje svoj centar, kasnio je 3 sata. Posle sat vremena na wifi-ju, sistem me je izbacio i ostao sam odsečen od ostatka sveta. Krajnje neobično mi je bilo kako i zemlja i sve zgrade menjaju boju pod kapima kiše, sve se stapa u jednu celinu. Sećam se poruke koju sam poslao, opisao sam prizor koji me je prvi dočekao pri mom dolasku u Afriku, “Grad boje blata”.
Više od 2 meseca sam proveo u malenom selu Sidi Kaouki, berberskoj naseobni koja živi delom od turizma delom od tradicionalnih zanata. Znao sam gde stižem, par desetina kuća na plaži bez kraja, iza čijeg kraja se nalazi još jedna takva plaža, a pored nje okean. Oduvek sam obožavao vodu, odrastao sam na reci i moru, ali okean je uvek imao posebno mesto u mom srcu. Po dolasku sam odradio par stvari, usput poslušao gazdin monolog i u najkraćem mogućem roku otišao na plažu, pod izgovorom da će uskoro zaći sunce (2 sata je ostalo, kratko za takvu plažu). Dočekao sam zalazak i uputio se na večeru. Period kada sam ja stigao važi za kraj sezone, već tada nije bilo puno gostiju. Generalno do kraja mog boravka gužve u centru je bilo samo vikendom, osim par radnih dana kada je moja divna plaza izvajana vetrom bila pretvorena u kakav plod masovnog turizma sa stotinama ljudi, kamilama i prodavaca suvenira. Sve to je uticalo i na moj posao u centru, iako sam došao kao fotograf to je bila samo jedna od mojih obaveza. Preuzeo sam brigu o socijalnim mrežama, i po vlasnikovoj ideji bio sam zadužen za uvodjenje nove aplikacije na pametne telefone svih zaposlenih kako bi on mogao da prati kada ko dolazi na posao i kakav je učinak tokom njihovih smena. Trebalo mi je vremena da im objasnim da nisam ja krivac za tu novinu.
Iako je bilo sveže, temperatura je noću drastično padala a vetar je konstantno duvao, nakon nedelju dana od mog dolaska vreme se dodatno pogoršalo. Danima pa nedeljama, vreme je bilo užasno, kiša je konstantno padala, gostiju nije bilo, posao sam sam izmišljao, noću sam spavao ispod dva ćebeta u trenerci i dukseru sa kapuljačom. Jedina svetla tačka tih dana bile su zajedničke večere pored kamina sa mojim kolegama marokancima, sjajnim momcima neograničene energije, koji su za mene pripremali lokalne specijalitete. U nekom trenutku zaboravio sam zašto sam došao, moja očekivanja i moja realnost nisu se u potpunosti poklapali. Dozvolio sam da me dotaknu stvari oko mene, ta svuda prisutna hladnoća, hladno more bez surfera na vidiku, prazan restoran i namrgodjena cimerka. Tada sam se prvi put osetio usamljenim. Iako mi je smetalo sve nabrojano, u nekim trenucima još više mi je smetalo vreme do kraja mog puta, tek što sam krenuo pitao sam koliko će sve ovo trajati. Drago mi je da u ni jednom trenutku nisam pomislio da odustanem. Srećom, uvek sam imao prijatelja na vezi, nekoga da me sasluša i da mi pomogne. Ubrzo sam prebrodio krizu. Podsetio sam se da sam na mestu o kom sam uvek sanjao, da tonem u san i budim se uz zvuk talasa, da su mi kosa i patike puni peska, i da uživam u svemu tome. Nije prošao dan mog boravka a da nisam otišao na plažu. Fotoaparat i knjiga uvek su bili u mom rancu, uživao sam u sitnicama i nije mi trebalo mnogo. Poklekao sam, ali nakon toga usledio je vrhunac, bio sam neviđeno inspirisan, čekali su me Madrid, Portugal i Berlin, i ko zna šta sve uz to. Izgleda da u svemu mora postojati balans. Ostatak mog boravka prošao je u najboljem redu; uživao sam u svom selu, povremeno sam odlazio do Esaouire, prvog susednog grada, radio sam i fotografisao bez prestanka. Sate sam proveo na krovu moga stana, imao sam privatnu terasu opremljenu za sedenje. Posle zalaska sunca u celom selu postojale su samo 3 lampe, a posle ponoci samo jedna na malenoj policijskoj stanici na ulasku u selo. Svet oko mene se pretvarao u zvezde, mir tog prizora uz zvuk okeana i danas ponekad osetim. Jedna od mojih najdražih uspomena, iz više razloga. U mom marokanskom selu sam ispunio još jednu veliku želju, novu godinu sam proslavio na plaži. I nju ću pamtiti kao nešto što se jednom dešava, puno je lepih uspomena na tu noć. Za razliku od izraela ovde nije bilo previše volontera, iako jesam upoznao par sjajnih ljudi. Ali ovde sam imao nešto novo, moje kolege sa posla, momke i devojke iz grada i meni posebno drage ljude iz sela. Brzo smo postali bliski, radili smo, kuvali i ubijali vreme zajendo. Sjajna je to družina, krenuo sam da zapisujem šta smo sve radili, ali to je obiman posao, ostaviću ga za neku narednu priliku. Napomenuću samo da sam uz njih uspeo da doživim Maroko kao ni jednu drugu zemlju do tada, bio sam gost u njihovim domovima, išao na proslavu rodjenja komšijinog deteta, išao u hamam (marokanski spa) gde sam doživeo da me moji prijatelji operu. Neverovatne stvari koje ne mogu da se uplate u agenciji, to je važno zapamtiti. Vreme na plaži je polako isticalo, znao sam samo da letim za 7 dana, da u međuvremenu moram da obiđem moj grad boje blata i ono cemu sam sanjao, Saharu. Jednu stvar nisam pomenuo: SURFOVAO sam, taj svečani trenutak ostao je zapisan u jednom tweetu. Konačno sam ispunio svoj san i bilo je sjajno. Svaki put sam se smrzao kao ni na jednom skijanju do sada, za malo da sam odgrizao sebi jezik nakon nesmotrenog pada, ali bilo je vredno. Savladao sam osnove i bio sam spreman da pokažem to i u Portugalu. Naravno da nisam nosio svoj šorc, bilo mi je hladno i u odelu – toliko o čekanju. Posle oproštajne večere sa mojim sada bliskim prijateljima, uz pomešane emocije otišao sam u svoju hladnu sobu da poslednji put spavam uz zvuk okeana.
Poslednjih sedam dana u Maroku brzo je prošlo. Podelio sam to vreme na boravak u Marakešu i obilazak Sahare. Marakeš je biser. Žao mi je što sam tako malo vremena proveo u njemu, ali pobrinuo sam se da moje vreme u tom gradu maksimalno iskoristim. Jedna od mojih omiljenih fotografija je upravo sa njegovih ulica, možda to i naglasim kada je budem izlagao u budućnosti. Boravio sam u hostelu i uplatio sam aranzman za trodnevno putovanje do Sahare. Odlučio sam da je to premalo vremena za improvizaciju, kad već nisam uspeo da pronadjem priliku za volontiranje na još nekom mestu u Maroku. Vreme u Marakešu je po prvi put bilo dovoljno toplo da sam ceo dan proveo u majci na kratke rukave, popriličan šok za mene. Posle prve noći u gradu, došlo je vreme za putovanje od 1200km ka srcu pustinje. Nakon svih hladnih dana došlo je vreme za vrhunac mog Afričkog iznenadjenja. Na putu ka pustinji neophodno je preći planinu Atlas, tu sam se susreo sa snegom, glavnim razlogom mog odlaska iz Srbije tokom zime. Blago šokiran i neverovatno srećan napravio sam par fotografija i nastavio sa grupom naš put. Na tom izletu puno je stvari za videti, svakako to uradite kad vam se ukaže prilika. Naravno vrhunac je dolazak medju dine i noć u pustinji. Mislio sam da sam video zvezde na plaži, ali u pustinji je neka potpuno druga priča. U svakom slučaju Sahara zaslužuje poseban tekst za sebe. Nisam puno vremena proveo u njoj, ali posebno mi je drago što sam uopšte imao priliku to da uradim. Odrastao sam uz priče mog oca, dede i deda strica koji su svi radili u Libiji tokom mog detinjstva. Kad sam se popeo na vrh jedne od dina, bio sam ponosan što imam priliku da vidim o čemu su mi pričali toliko puta. Jedno ipak moram da zapišem, uspeo sam da se smrznem i u pustinji. To zapravo i nije neko iznenadjenje, poznato je kolika je razliku temperaturi tokom dana i noći, ali ja sam spavao sa svom odećom koju sam poneo. 2 para pantalona, 2 duksera, jakna, kapa, kapuljača, 5 ćebadi, i opet je bilo hladno. Bilo mi je malo lakše ujutru kada su svi ispričali istu priču. Razmislite dobro da li ćete zimi da idete u pustinju.
Ostalo je još tri dana do mog leta iz Maroka. Moji planovi za ostanak u Madridu su propali, imao sam jako malo vremena da rešim svoj status, ili da kupim kartu za Beograd. Poslao sam 15 aplikacija za razna mesta u Portugalu i nadao se najboljem. Dva dana pred let ugovorio sam sve detalje za moje naredno volontiranje u Portugalu. Kartu Marakeš – Madrid sam imao već tri meseca, kupio sam novu iz Madrida za Porto i time odredio tok svog putovanja do samog kraja.
PORTUGAL
Od Samog početka moj cilj je bio jasan: “Nauči Igore da surfuješ u Maroku, idi u Portugal i surfuj još”. Dosta jednostavno. Tokom mog boravka u Maroku, redovno sam slao aplikacije za naredno volontiranje. Prvo za Azorska ostrva, pa za Lisabon, i na kraju na sve adrese koje su ispunjavale moje osnovne zahteve. Prvi pozitivan odgovor stigao je Peniša, zimi ribarskog gradića na obali okeana, leti turističkog mesta, u jesen svetskog surferskog centra. Odlično za početak. Tri nedelje nakon mog dolaska odlučio sam da ostanem do kraja u tom gradu volontirajući u istom hostelu. Nisam imao više snage za planiranja i aplikacije, uvideo sam da su vlasnici hostela dobre gazde, da je grad mali ali zabavan (sa povoljnom a dobrom kafom), da je Lisabon blizu i da mogu obići sve što sam planirao. Nakon Izraela i Maroka povratak u Evropu doneo je osetnu razliku. Iako sam uživao u osećaju pripadnosti bez obzira gde sam putovao, povratak u kulturu bližu mojoj je svakako primetna stvar. Brzo sam se adaptirao na novi posao, prvog dana su mi razjasnili sve i bio sam spreman da pomognem. Drugog dana mog boravka bio sam slobodan, i odmah sam iskoristio priliku da prošetam oko poluostrva na kom se grad nalazi. Sa litica preko kojih sam šetao pružao se pogled na okean najdivnije plave boje, vrlo dobro pamtim fotografije koje sam napravio tog dana. Ali, nakon te savršene plave boje mora da dodje do promene, opet balans koji sam spomenuo. Još jednom sam napravio istu grešku, nisam pogledao vremensku prognozu. Usledilo je nešto što niko od mojih portugalskih prijatelja ne pamti, 5 nedelja svakodnevne kiše. Postojali su prozori od po sat vremena kada kiše nije bilo, tokom takvog jednog ja sam optimistično otrčao do litica da fotografišem talase, naravno da sam završio okupan talasom i naravno da sam u povratku i pokisao. Svaki deo moje odeće je bio mokar, a fotografije su bile sjajne. Ovoga puta kiša mi nije smetala. Imao sam previše posla oko svih fotografija sa moje Marakeš/Sahara turneje. Radio sam, čitao, družio se i uživao. Sa lepšim vremenom došli su i novi volonteri, puno nas je bilo i stalno je bilo neke akcije. Imao sam svoj kutak gde sam mogao po želji da se povučem, a imao sam i ljude oko sebe sa kojima sam odmarao, kuvao, obilazio okolinu i degustirao Portugalska vina (naglasak je na reči “degustirao”).
Pored grada se prostiru dve plaže, savršene destinacije za razmišljanje i planiranje. Na jednoj od njih sam i surfovao sa jednim od instruktora iz hostela, tu sam uspeo da naučim nove stvari koje ću nadam se uskoro imati priliku da primenim opet. Koristio sam svaki trenutak da provedem na vodi, tako sam samo potvrdio ono u šta sam od uvek verovao, more ne može da dosadi, i zato sam jedno oko uvek držao na horizontu. Posao nije bio težak; menadžerka koja vodi celu priču oko volontera je najdivnija osoba na svetu. Više puta smo po pola zajedničke smene provodili diskutujući o najrazličitijim temama. Zahvalan sam što me je pre svega ona prihvatila, a pored nje i njena porodica. Sada sam siguran da uvek imam koga da obidjem u Portugalu i ako to ikada zatreba i krov nad glavom. Portugal sam kao i prethodne destinacije delom obišao. Ovoga puta manje sam, a više u društvu. I tamo ću nekada morati da se vratim. Sada sam se već bližio kraju svog putovanja, vreme se iz dana u dan prolepšavalo a ja sam morao još jednom da spakujem svoju torbu i da odem. Plan je bio jasan, kartu za Berlin sam imao od trenutka kada sam odlučio da ne menjam svoju lokaciju u Portugalu. Napravili su mi još jednu oproštajnu večeru, ovu sam malo lakše podneo jer sam znao da ću uskoro da vidim svoje stare prijatelje sa kojima se nalazim u Berlinu, i da ću uskoro biti kod kuće. Imao sam velike planove od mog povratka, opet mi ništa nije bilo teško.
Berlin – 3 dana zabave, stari i novi prijatelji, i poslednje pakovanje. Kući sam stigao dan ranije nego što sam to najavio. Svi ljudi sa kojima sam volontirao i radio su znali za moj plan, a kod kuće niko. Lep je osećaj vratiti se posle toliko vremena kao i otići. Let do Budimpešte i put do kuće prošli su brzo. Seo sam u kafe pored moje kuće, naručio kafu i pozvao porodicu da mi se pridruži. Trebalo mi je neko vreme da ih ubedim da nisam u Berlinu i dalje.
Dok sam razmišljao o svim stvarima koje su mi se dogodile za ovaj kratak tekst, prisetio sam se koliko je energije i emocija je potrošeno na i tokom ovih putovanja. To se ne vidi na fotografijama i te priče nije uvek lako ispričati. Možda ću početi češće da zapisujem stvari. Možda počnem da pišem dnevnik, kako to zvuči?
Ako vas interesuje kako je Igor uopšte otišao na ova putovanja pročitajte tekst ovde. Sve fotografije u ovoj objavi su Igorove autorske fotografije, a više njegovih radova možete pronaći ovde.
Ovaj članak je dio EVS projekta “Cro – EU – Planet Earth” financiran od Europske Unije. Cilj projekta je informiranje i uključivanje hrvatske mladeži u razne edukativne, poslovne i volonterske projekte vezane uz putovanja te povećanje mobilnosti. Ukoliko želite biti informirani o različitim mogućnostima koji nudi “Planet Zemlja” možete se prijaviti na našu emailing listu tako da pošaljete email sa imenom, prezimenom te datumom rođenja na urbanamladez@gmail.com.
Pratite naše evente na facebook.com/urbanamladez/